U zimskom razdoblju zbog količine snijega nemoguć je pristup motornim vozilima, a odlazak na smjenu ponekad potraje i 15 sati. Iako su djelatnici navikli na ekstremne uvjete, potrebna je vrhunska oprema i znanje, a u tim mjesecima često ih prate i pripadnici Gorske službe spašavanja iz Makarske.
Pogled s objekta u ljetnim mjesecima seže do Italije i ostavlja bez daha, no u zimskom periodu posada se ponekad ne mijenja dok to majka priroda ne dopusti. Smjene su planske, tri u trajanju od četiri dana na odašiljaču, osim u slučaju nevremena ili neke druge specifične situacije. Naleti vjetra česti su, a snijega nema samo nekoliko mjeseci u godini.
Zbog očitih klimatskih promjena, ali i ralice koju im je omogućilo Društvo, proboj do vrha donekle je postao lakši. No zima na Biokovu je ozbiljna stvar, obuhvaća probijanje kroz ogromne nanose snijega i leda, a zaposlenici su se znali naći u zaista nemilosrdnim uvjetima. Na planinu se u tim slučajevima ne ide bez kompletne opreme, terenca na četiri lanca, dereza, cepina i krplji.
Objekt signalom pokriva područje Primorja, dalmatinske zagore i djela otoka, a o nesmetanom emitiranju televizijskih i radijskih programa brine se šest OIV-ovih djelatnika. Glavni zadatak Frane Perasovića, Jose Samca, Zorana Grčića, Danijela Kalebića, Lorenca Palita i Gorana Mucića je potpun nadzor nad održavanjem te prijenosom signala kako bi dolazilo do što manje smetnji i prekida.
„Svakako je puno lakše posljednjih desetak godina otkad smo prešli na DVB-T emitiranje. Dobra strana je smanjena količina potrebne snage odnosno primjetno manja potrošnja električne energije. Održavanje odašiljača puno je lakše, a njegova funkcija mnogo stabilnija“, naglasio je voditelj objekta Biokovo.
“Jedna od mojih najdražih anegdota je s pokojnim, dragim kolegom Ivom Tomalom. Još sam bio jako mlad, nisam odradio više od par smjena. Polako sam se navikavao na zimu i planinu i sve mi je bilo novo. Bila je teška zima, dugo smo pješačili, snijeg je bio dubok i barba Ivo se u pola pješačenja izdere „Poskok, poskok, pazi Gorane sigurno smo upali u gnijezdo.“ Ja se okrećem, skakučem po snijegu, cijeli u bunilu jer se više bojite poskoka nego zime i planine zajedno. Vidim nema ništa, al' hodam ostatak puta kao po jajima. Tek kad smo ušli u objekt i kad mi se mozak otopio shvatio sam da su me zezali - pa kakav crni poskok usred ciče zime.”
Fotografija: Goran Mucić, voditelj objekta Biokovo
Posebno ističe sve drage kolege koji su na Biokovu proveli trideset, ali i više godina, od kojih je puno naučio i koji su bili njegova obitelj daleko od doma - pok. Ivo Tomala, Pero Babić, Špiro Perasović, Nenad Radosavljević, Srećko Gregov i Nikola Šiljeg.
Autor: Goran Mucić
